Biblija – Božja riječ za nas

Biblija je neobična, nesvakidašnja knjiga. Puna je štiva iz običnog ljudskog života. Ona je vrlo uzbudljivo štivo. U njoj su opisani junaci, nasilnici, izdajnici, grešnici… Opisana su ubojstva, borbe, prevare, strepnje i nadanja. U Bibliji se raspravlja o životu i smrti, o ljubavi, o pogreškama ljudi. Uza sve ovo treba naglasiti da je Biblija više od uzbudljivog štiva. Na njezinim stranicama saznajemo o Bogu koji nas je stvorio i o Isusu Kristu koji je postao čovjekom da bi nam darovao novi život.

Ova stranica želi nam približiti ovu knjigu, njezin sadržaj i poruku. Cilj čitanja Biblije nije prvenstveno upoznavanje povijesti niti susret s mnoštvom imena i podataka o ljudima, događajima i mjestima. Naš je cilj da nam Biblija bude knjiga života, pomoćnik na životnom putu, svjetlo u tmini života u kojoj često hodimo.

Ovdje želimo saznati što Biblija nama danas znači i što nam poručuje. Biblija govori o prošlim ljudima i događajima, ali uvijek u vezi s Bogom i Božjom prisutnošću u životu čovjeka. Stoga je Biblija knjiga povijesna, ali i nadvremenska, jer i danas govori onima koji je čitaju, iako nisu sudionici prošlih vremena i događaja. Zapisani događaji u Bibliji su sveta povijest jer prvenstveno govore o Bogu u životu čovjeka u ono vrijeme, te svjedoče i nama danas da i danas imamo Boga u svojoj blizini i možemo ga pozvati za životnog suputnika ako to hoćemo. Biblija nije roman, nije samo povijest, nije samo pouka, ona je prije svega svjedočanstvo da Bog voli čovjeka, da mu je blizu i da mu želi pomoći u svakom trenutku njegova života, osobnog i zajedničkog. Biblija je knjiga koja nam donosi mnogo iskustvenog iz života vjernika: ljudi su zapisivali ono što im je bilo važno, veliko, što im je dalo snage i poleta, što ih je jednostavno približavalo Bogu i što ih je činilo ljudima u najizvrsnijem smislu te riječi.

Biblija nam nosi veoma važnu poruku o Bogu koji nas voli i koji nam govori što je za nas bio spreman učiniti, te isto tako i ono što mi trebamo činiti da bismo našli put k sreći. Biblija je knjiga nadahnuta Duhom Svetim i možemo je čitati uz njegovu pomoć. U Bibliji nije zapisano sve što možemo ili trebamo znati o Bogu. Ovo je možda i suvišno spominjati, ali to činimo zato jer su neki fundamentalistički krugovi kroz povijest Crkve pokušali reći da je u Bibliji sadržano sve što moramo znati o Bogu. Sv. Ivan apostol i evanđelist kaže da je Isus učinio mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu (usp. Iv 20, 30-31).

Biblija svakako nije iscrpan dokument o Bogu, ona ga samo djelomično opisuje i prikazuje u njegovu djelovanju u životu ljudi, ali je svakako Božji pokušaj i dokaz da Bog ne uživa u skrovitosti i da se želio objaviti čovjeku unatoč našim ograničenim spoznajnim moćima i unatoč svojoj neizmjernoj i nespoznatljivoj veličini. Bog se ne skriva pred nama, naprotiv on uživa u tom da nam o sebi govori, da nam se saopćava i objavljuje na različite načine (usp. Heb 1, 1-4). Bog je radostan da nam se može saopćiti jer kroz to saopćavanje, kroz svoj govor nama o samomu sebi budi u nama svijest koliko je čovjek velik i važan i koliko može postići ako pođe životnim putem ruku pod ruku s Bogom.

Bog nam se ne objavljuje samo po svojoj riječi nego i kroz prirodu, kroz stvorenja, a vrhunac njegova govora jest svakako govor po svome Sinu Isusu Kristu, kako nam govori poslanica Hebrejima. Bog nam nije rekao sve o sebi, rekao je samo jedan dio, ali i on je dovoljno velik, zapravo prevelik da ga potpuno proučimo i usvojimo. Malo o njemu znamo, a znamo dovoljno, zapravo i previše, jer prekratak je ljudski život da iscrpi i doživi sve ono što nam donosi Biblija o Bogu. 

Mi želimo proučavati Bibliju ne da bismo postali pametniji, da imamo o čemu razgovarati, nego proučavamo Bibliju da osjetimo i doživimo prisutnost Boga u svijetu, u našem osobnom životu, prisutnost koja nam daruje smisao postojanja, radost zbog toga što čivimo unatoč mnoštvu poteškoća koje se javljaju i koje nam žele reći da život nije cvjetni vrt nego dolina suza. U toj dolini suza koju su nam svojim grijehom osigurali naši praroditelji Biblija stoji kao vodič, putokaz i svjedočanstvo da je Bog ostao uz čovjeka unatoč našoj osobnoj i zajedničkoj nevjeri.

Svatko tko bude otvorena srca čitao Bibliju upoznat će Istinu, tj. Isusa a on će mu reći istinu o svemu onome što nas muči ili zanima. Kad Bog govori on stvara, tako da je Božja riječ ujedno i stvaratelj novoga u čovjeku. Zajednićki navještaj Božje riječi ili osobno čitanje i uranjanje u Bibliju jest kao neko novo stvaranje. Bog od  čovjeka koji mu se predaje i povjerava stvara novo biće koje postaje Bogu slično po ljubavi, darivanju, praštanju, zajedništvu, stvaranju. Susret s Biblijom mijenja čovjeka, ne magijski već snagom Duha Svetoga jer on je sam prisutan u riječi koju je nadahnuo. Čitanje i navještaj Božje riječi jest prilika da se promijenimo, da porastemo u ljudskosti, da osjetimo da Bog i u nama i preko nas nanovo stvara svijet. Ako postanemo istinski i pažljivi slušatelji i vršitelji Božje riječi postat ćemo sustvaratelji novoga i boljega svijeta za kojim tako često uzdišemo, osobito kad nas počnu mučiti nevolje života koje svi obilato susrećemo.

Trebamo zapravo ustvrditi da je žalosno ako čitamo i naviještamo riječ Božju a ostajemo isti, to je samo znak da smo nezainteresirani i površni slušatelji Riječi Božje.

 

1. UPOZNAJMO BIBLIJU!

Koliko poznajemo Bibliju?

Zahvaljujući televizijskim emisijama poput Milijunaša možemo, između ostaloga, vidjeti i razinu poznavanja najstarije knjige na svijetu, jer nerijetko su baš iz Biblije posuđena pitanja na koja se traže odgovori. često se čudimo kako pojedinci slabo poznaju biblijske likove, događaje ili imena pojedinih biblijskih spisa, a da o njihovu sadržaju i njihovoj poruci i ne govorimo. Nije teško zaključiti kako se ta, još uvijek u svijetu najčešće prevođena i u najvećim nakladama prodavana knjiga, jako slabo čita. Neki su je sami kupili, drugi dobili kao dragi dar na krizmi, vjenčanju ili u nekoj drugoj prigodi, a ona se potom našla na polici prekrivena prašinom ili zatrpana drugim, zanimljivijim i privlačnijim knjigama. Čini se da većina ljudi za njom posegne tek prigodice, uglavnom kad treba nešto provjeriti ili usporediti, umjesto da im bude svakodnevnim štivom.

Zašto je to tako? Ako je Biblija za vjernike Sveto pismo, kako je zovu, zašto je premalo sveta u njihovoj svijesti? Jer čovjek se Svetome klanja, iskreno ga štuje i ljubi. Navikli smo je zvati i knjigom života, jer je pisana iz života za život, ali to nema baš potvrdu u životu mnogih vjernika. Očito je naime da na donošenje njihovih životnih odluka ne utječe Biblija već nešto drugo. I nevjernici znaju da je Biblija temelj svekolike ljudske uljudbe, pismenosti i kulture, a ipak je slabo ili nikako čitaju. Zašto? Zato što je svi slabo poznaju ili čak imaju predrasude prema njoj. Nekima je – da se poslužimo njezinom vlastitom metaforom – knjiga sa sedam pečata (Otk 5,1). Zato ovaj podlistak u Glasu Koncila! Njegov cilj jest pozvati čitatelje da, korak po korak, Bibliju bolje upoznaju, da se oslobode krivih predodžaba o njoj, da je zavole i da je počnu čitati i s njome živjeti.

Biblija kao zakopano blago

Dobro su nam poznate priče o zakopanom blagu, koje je netko nekada davno zakopao u zemlju, kako bi ga sačuvao od lopova, a onda je ono stjecajem okolnosti ostalo bez vlasnika i tako postalo mogućim bogatstvom za sve koji ga slučajno nađu. Govoreći slikovito o kraljevstvu Božjem, koje je ponuđeno čovjeku, Isus ga uspoređuje sa zakopanim blagom koje orač nađe orajuči tuđu njivu, zatim hitro ode proda sve što ima, pogodi se s vlasnikom te njive i kupi je. S njivom pripalo mu je i u njoj zakopano blago, o kojem njezin dotadašnji vlasnik ništa nije znao. Za nj je to bio mrtvi kapital, ali ne i za onoga tko ga je slučajno našao (usp. Mt 13,44). Za cijelu Bibliju se može reći da je za mnoge zakopano blago koje tek treba otkriti. A da bi se nešto otkrilo, treba početi tražiti. Da bi se počelo tražiti, potreban je neki poticaj. Neka to budu baš ovi reci koje upravo čitaš.

Treba tražiti

To je poruka prekrasne priče iz zbirke mudrih priča Martina Bubera o poljskim židovima, kojom je Rabi Bunam običavao započeti pouku svojim novim udžbenicima. Priča govori o Rabi Eisiku, sinu Rabi Jekela iz Krakova koji je u snu čuo glas da ide u Prag i da pokraj mosta što vodi prema kraljevu dvorcu iskopa zakopano blago. Nakon što se san triput ponovio, Rabi Eisik krenu na dalek put. No, stigavši u Prag, vidje kako taj most trajno čuva straža i kako mu nije lako pristupiti. Svaki dan je kružio oko mosta, ali se nije osudio početi kopati. Opazivši njegovo čudno ponašanje, stražar ga upita, što traži. Nato mu Rabi Eisik ispriča svoj san koji ga je doveo ovamo, na što se stražar slatko nasmije i doda: „I ti si, siroti čovječe, potaknut običnim snom, stigao ovamo s poderanom obućom na nogama. Ma kad bih vjerovao svima, i ja bih morao krenuti na put u Krakov i tamo u sobi nekoga židova Eisika, sina Jekelova ispod njegove peći tražiti zakopano blago. Mogu samo misliti, kako tamo, gdje se pola židova zove tim imenima, rušim sve kuće po redu.“ I opet se nasmije. Rabi Eisik se nakloni, vrati se kući, iskopa blago i sagradi bogomolju. A Rabi Bunam je, nakon te priče, običavao dodati: „prihvati ono što ti kaže: ima nešto što ne možeš naći nigdje na svijetu, pa ni u pravednika i mudraca, a ipak ima jedno mjesto gdje to možeš naći.“

To mjesto za svakoga kršćanina je Biblija koja čeka da nam ponudi svoje zakopano blago. A umjesto sna, neka poticaj da kreneš na put bude ovaj tekst koji upravo čitaš. Posegni za onim što su drugi napisali o Bibliji. Tako ćeš lakše naći put do mjesta gdje jedino možeš naći zakopano blago, do svoje Biblije. Poslušaj savjet S. Kierkegaarda. Nemoj tražiti teška mjesta. čitaj laganija, i to po više puta. Tako će se tvoj obzor polagano, ali sigurno širiti.

Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila

 

2. BIBLIJA – KNJIGA NAD KNJIGAMA

Što je Biblija?

Na to pitanje vjerojatno bi svaki prosječan vjernik znao odgovoriti. Rekao bi da je to kršćanska sveta knjiga, koja se zato zove i Svetim pismom. Oni malo upućeniji bi možda znali reći da je to Božja riječ u ljudskoj riječi, jer iza nastanka Biblije stoje konkretni ljudi koji se pozivaju na Boga i govore u njegovo ime. Nikada nitko, ni u židovsko, ni u kršćansko ime Bibliju nije zamišljao kao knjigu koja je pala s neba, ili izravno od Boga diktirana. Bog naime čovjeku nije govorio izravno, jer čovjek toga ne bi podnio. Prema samoj Bibliji, čovjek ne može Boga „vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20), jer Bog „prebiva u svjetlu nedostupnu“ (1 Tim 6,16). Nije Bog čovjeku govorio ni anđeoskim jezikom, jer toga jezika čovjek ne bi razumio. Bog se poslužio određenim ljudima da preko njih svim ljudima progovori njima razumljivim ljudskim jezikom. Zato s pravom kažemo da je Biblija Božja riječ u ljudskoj riječi, nastala u određenom prostoru i vremenu. Stari zavjet ne nastao kao plod uma i srca naroda Izraela koji živi s dubokom sviješću da je od Boga izabran, a Novi zavjet kao plod Crkve u nastanku. Pritom treba jednako ozbiljno uzeti u obzir i jednu i drugu stvarnost, i Božju i ljudsku riječ, jer jedno ne ide bez drugoga. Ne smijemo jednu stvarnost žrtvovati zbog druge.

Bog je govorio po ljudima

Bog govori po ljudima, služeći se njihovim različitim sposobnostima i različitim načinima izražavanja. Oni su pritom sami svjesni svoje ograničenosti i nesposobnosti, ali ne mogu protiv Božje volje. Mojsije se pita: „Tko sam ja da se uputim faraonu“, na što dobiva obećanje da će Bog sam biti s njim“ (Izl 3,11sl). Izaija je svjestan da je „čovjek nečistih usana“, a trebao bi narodu govoriti u Božje ime, no uskoro u slici gleda kako Bog sam ognjem čisti njegove usne (Iz 6,5sl). Jeremija uzalud podsjeća Boga da je dijete i da „ne umi govoriti“, jer odmah dobiva obećanje: „Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje“ (usp. Jr 1,4-9). Nije bio pošteđen podsmjeha i izrugivanja kod ljudi, kao ni kušnje da odustane od svega, ali je prevladalo jače iskustvo Božje blizine, poput „rasplamtjela ognja u srcu“ (usp. Jr 20,7-9).

U Novom zavjetu imamo krasan primjer sv. Pavla. Podsječajući kršćane u Solunu na svoj prvi nastup i svoju propovijed po kojoj su Solunjani povjerovali i postali kršćani, podsjeća ih da su u njegovoj riječi primili riječ Božju: „Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest riječ Božju koja i djeluje u vama vjernicima“ (1 Sol 2,13). S druge strane, Pavao znade da nije nastupio „s uzvišenom besjedom ili mudrošću“ (1 Kor 2,1), ipak je uvjeren da je navijestio „Mudrost Božju, u Otajstvu sakrivenu, onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu“ (2,7).

Odakle ime Biblija?

Samo ime Biblija nam otkriva da je Biblija posebna knjiga ili, mogli bismo reći, ona je više od knjige. Ime je izvedeno od oblika množine grčke imenice biblion, što znači „spis, svitak, pismo, dokument“. Tom grčkom imenicom prevoditelji Hebrejske biblije na grčki (Septuaginta) označavaju Mojsijevo petoknjižje (Toru), ali i svaki pojedini spis. Nešto kasnije, točnije u vrijeme nastanka Novoga zavjeta, židovski povjesničar Josip Flavije za tu istu Toru koristi pluralni oblik biblia. Sv. Ivan Zlatousti u 4. st. je taj naziv prvi put upotrijebio kao zajedničko ime za kršćansko Sveto pismo, što znači za Stari i Novi zavjet kao cjelinu.

Etimologija riječi Biblija ima svoje dublje korijene. Izvorno je biblion bila umanjenica (deminutiv) vrlo slične grčke riječi byblos, koja je označavala papirus, trstiku od koje se pravio materijal na kojem se tada pisalo. Budući da je ta trstika rasla samo u dolini Nila, morala se iz Egipta uvoziti brodovima. Fenička luka koja je služila za uvoz toga materijala za cijeli Bliski istok zvala se također Byblos, pa mnogi tumači značenje grčke riječi biblia povezuju i s imenom te luke.

Bez obzira na točnost porijekla riječi biblia, ona svojim pluralnim oblikom govori i o naravi Biblije kao knjige. Ona nije izvorno nastala kao cjelina, već je naknadno sastavljena od više manjih „knjižica“. Moglo bi se reći da je to cijela mala biblioteka ili knjižnica. Tu se odmah postavlja novo pitanje, kada i kako je zaokružena i definirana zbirka spisa koje židovi smatraju svojom Hebrejskom biblijom, a koja je za kršćane prvi dio njihova cjelovitog Svetog pisma, proširena Novim zavjetom. Tu smo kod važnog pitanja nastanka biblijskog kanona.

Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila

 

3. POČECI NASTANKA BIBLIJSKIH SPISA

Na čemu su pisani biblijski spisi?

U Vrijeme nastanka biblijskih spisa bile su poznate tri vrste materijala na kojima se pisalo: od samoga početka bili su to papirus i  koža, a kasnije im se pridružila i pergamena. Papirus se najčešće koristio, jer je bio i najjeftiniji. Pravljen je od istoimene biljke koja je uspijevala samo u dolini Nila. Tekstovi koji su se češće upotrebljavali, pogotovo u hramskoj liturgiji, pisani su na koži kao čvrščem materijalu koji je bolje odolijevao i čestoj upotrebi kao i zubu vremena. U židovstvu je i danas koža propisana kao materijal za prepisivanje svitaka Tore koji se pohranjuju u sinagogama i čitaju na službi Božjoj. Najdragocjeniji primjerak takvog svitka jest knjiga proroka Izaije pronađena u Kumranu. Svitak se sastoji od 17 komada ispisane kože koji su nadovezani jedan na drugi te zajedno čine 7,34 m dužine teksta. Treba reći da je to ujedno i najveća moguća mjera zbog praktičnog rukovanja tekstom. Vjerojatno su ti praktični razlozi bili odlučujući što je Mojsijev zakon podijeljen u pet dijelova (Petoknjižje).

Hebrejski biblijski rukopisi

Za sve starozavjetne tekstove je karakteristično da su pisani uglatim hebrejskim pismom na papirusu ili koži. To vrijedi i za one najstarije koji su nastali u vrijeme kad je na tom prostoru bilo u uporabi klinasto pismo kojim se pisalo na glinenim pločicama. Iako je vež od 6. st. pr. Kr. aramejski jezik bio u općoj upotrebi, zbog dostojanstva biblijskih spisa oni su i dalje pisani na hebrejskom jeziku. Vjerojatno su pritom bili presudni kultni razlozi. Najstarije sačuvane hebrejske rukopise zahvaljujemo slučajnom otkriću cijele biblioteke u 11 pećina u Kumranu na obalama Mrtvoga mora 1947. godine. Nastajali su u vremenu od 3. st. pr. Kr, do 1. st. p.Kr. U te pećine su ih pohranili stanovnici te neobične naseobine (Eseni) kako bi ih sačuvali pred nadiranjem rimske vojske u židovsko-rimskom ratu 66-70. godine p. Kr. Prema broju sačuvanih svitaka, najzastupljeniji su bili prijepisi pojedinih knjiga Mojsijeva zakona (Post 18; Izl 17; Lev 10; Br 7; Pnz 27), zatim Izaija (20) i Psalmi (32).

Pronalazak pergamene

Pergamena kao materijal za pisanje poznata je od 2. st. pr. Kr. Pravljena je od janječih koža koje su, nakon što je s njih skinuta vuna, brušene posebnim plavim kamenom i bojane kredom. Pergamena je bila trajnija i glatkija od kože, pa zato i pogodnija za pisanje, ali je bila osjetno skuplja. No zato se na njoj moglo pisati s obje strane. Prema legendi, njezin pronalazak treba zahvaliti pukoj nuždi. Pergamski kralj je naime poželio stvoriti još sjajniju biblioteku od one u Aleksandriji. Kad su Egipćani čuli kako im se sprema konkurencija, prestali su ga opskrbljivati papirusom. Kralj se tada našao u nevolji pa je počeo tragati za novim materijalom na kojem bi se moglo pisati. Taj materijal je doskora i pronađen, pa je po Pergamu dobio i svoje ime - pergamena. Nazivana je različitim grčkim imenima: difthera, derma, somation, membrana. Pronalazak pergamene značio je velik napredak za pisanu riječ uopće, a za biblijske tekstove posebno. Sve do Srednjeg vijeka bila je, zajedno s papirusom, glavni materijal za pisanje. Unatoč tolikim vrstama papira koji se danas nude, ona se još uvijek koristi za neke svečane povelje, dokumente i slične tekstove.

Vrijeme nastanka kodeksa

Pergamena je postala još cjenjenija kad je u 4. st. p. Kr. došlo do pojave prvih kodeksa (lat. caudex = drvena ploča). Tada se prvi put počelo listove pergamene spajati zajedno tako što su s dvije strane bili uokvireni drvenim pločama ili dašćicama. Bila je to daleka prethodnica kasnije knjige. Kodeksi su ponajviše zbog svoje praktičnosti zamijenili svitak od papirusa, koji je prilikom svakog čitanja trebalo prvo razmotati i na kraju opet vratiti u isti oblik, što je bilo vrlo nepraktično.  Najpoznatiji kodeksi su Vaticanus, Sinaiticus i Alexandrinus. Svi su nastali na istoku, a svaki od njih imao je svoju vlastitu sudbinu. Codex Vaticanus prozvan je po Vatikanskoj biblioteci u kojoj se čuva od 1475., pisan je u 4. st. Iz istoga vremena je i Codex Sinaiticus. Otkrio ga je njemački bibličar Tischendorf u samostanu sv. Katarine na Sinaju. Euzebije Cezarejski u svom djelu „Konstantinov životopis“ piše kako je Konstantin oko 331. godine naručio 50 kodeksa na pergameni za crkve u Carigradu. Moguće da dva spomenuta kodeksa potječu iz te narudžbe. Codex Alexandrinus potječe iz 5. st., a čuva se u čuvenom Britanskom muzeju u Londonu, kamo je stigao kao dar patrijarha Ćirila kralju Karlu I.

Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila

 

4. KAKO SU NASTAJALE BIBLIJSKE KNJIGE?

Dugi proces nastanka

Prije nego počnemo govoriti o cjelovitoj Bibliji, o njezinu sadržaju i poruci, treba nešto reći o nastanku pojedinih knjiga od kojih je ona sastavljena. Najveći dio biblijskih knjiga, pogotovo one opsežnije i složenije, nije napisao jedan autor u kratkom vremenskom roku, već su plod duljeg procesa nastanka i djelo više autora u okviru Izraelove zajednice vjere. Biblijski spisi po svojoj su naravi angažirana literatura. Oni stoje u službi vjere određene zajednice iz koje su izrasli i kojoj su namijenjeni. Plod su života izabranog naroda u savezu s Bogom i u njima se zrcali burna povijest tog naroda sa svim njegovim usponima i padovima. Prije nego su dobili svoj konačni, današnji oblik, ti spisi su egzistirali u obliku manjih predaja: priče o izabranju naroda i njegovoj povijesti, predaje o sklapanju sinajskog saveza, povelja saveza, zakoni i zapovijedi koje uređuju život naroda, formule i obrasci vjere koju treba ispovijedati, liturgijski propisi, propovijedi i kateheze, proročke opomene, prijetnje kaznom i nova obećanja…

Vjernost baštini i otvorenost životu

Što je bilo presudno u tom procesu polaganog rasta i sazrijevanja biblijskih spisa? Govoreći o svetoj baštini svoga naroda, veliki židovski mislilac prošloga stoljeća Martin Buber kaže kako je Izrael uvijek imao dvostruk odnos prema toj baštini, konzervativan i liberalan u isto vrijeme. Kako god to iz našega današnjeg kuta gledanja izgledalo kao dvije nepomirljive suprotnosti, biblijski spisi su doista tako nastajali. Biblijskom čovjeku je ta njegova baština doista bila sveta, pa on nije dopustio da išta od toga padne u zaborav, da se izgubi. A budući da je sve to izraslo iz života s Bogom i d je pisano očuvanje toga života, on nije dopustio da se to okameni, da postane samo beživotno svjedočanstvo prošlosti, već je to trajno iznova premišljao, teološki produbljivao i literarno proširivao. Brojni biblijski spisi nastali su kao plod uvijek novoga iščitavanja (relecture) i njihove primjene u životu, ali i istodobnog obogaćivanja novim iskustvima i spoznajama. Tako je ta predaja trajno rasla i dobivala svoj novi literarni oblik, sve do konačnog oblika spisa. Pogledajmo to na primjeru Pentateuha i Izaijine knjige.

Od Mojsija do Ponovljenog zakona

U središtu Pentatehua, vremenski gledano, stoje događaji vezani uz Mojsija i izlazak iz Egipta. Zanimljivo je u kolikoj se mjeri najmlađa od pet knjiga Mojsijeva petoknjižja (Tore), Ponovljeni zakon, poziva na Mojsija, iako je u svom konačnom obliku ta knjiga zaokružena tek u 7. st. pr. Krista, dakle više od pet stoljeća poslije Mojsijeve smrti. Unatoč tome, njegove se riječi navode tako kao da ih on tek sad izgovara. Štoviše i u Novom zavjetu nalazimo izraze „Mojsije piše“ (Rim 10,5), „Mojsije veli“ (10,19), „Mojsije se čita“ (2 Kor 3,13-15), iako se pritom misli na konačni oblik Mojsijeva petoknjižja, koje je u tom obliku konačno redigirano tek u 5. st. pr. Kr., nakon povratka iz sužanjstva. Pod tim izrazima podrazumijeva se Mojsije kao primalac i posrednik objave i kao veliki zakonodavac koji stoji na početku povijesti izabranog naroda. Njegova objava i zakoni (Dekalog prije svega) dalje su predavani, proširivani i obogaćivani novim predajama i zakonima, a sve je to ostalo pod njegovim imenom.

Od prvoga do trećeg Izaije

Sličan proces može se lako prepoznati i u velikoj knjizi proroka Izaije. Taj prorok je živio na prijelazu iz 8. u 7. st. pr. Krista i u povijesnom smislu uza nj se može vezati samo prvih 39 poglavlja te velike knjige kojima su sadržaj događaji iz toga vremena. S četrdesetim poglavljem mijenja se i sadržaj i stil Izaijine knjige, a u njoj susrećemo i perzijskog kralja Kira koji je 538. , nakon što je pobijedio Babilonce, (6.st.) židovima dao slobodu i omogućio im povratak u njihovu zemlju. Dakle, to je vremenski nemoguće povezati s povijesnim Izaijom. S 56. poglavljem započinje treći dio Izaijine knjige koji govori o događajima s kraja 6. st. pr. Kr., odnosno o ponovnoj uspostavi života u Jeruzalemu. Tako jedna knjiga obuhvaća više od dva stoljeća, a predana je pod imenom velikoga proroka Izaije koji stoji na početku njezina nastanka. Stvarna Izaijina knjiga čuvana je u jednom krugu njegovih udžbenika, koji možemo nazvati Izaijinom školom. Tu je ona nadahnjivala nove naraštaje i poticala nastanak novih proročkih tekstova koji su uzimali u obzir nove događaje iz povijesti Izraela te ih vrednovali u svjetlu ideje izabranja i poslanja naroda, da bi na kraju sve preraslo u tu jedinstvenu knjigu.

Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila

 

5. KAKO SE STVARAO ŽIDOVSKI KANON?

Proces nastanka židovske Biblije

Često se polazi od toga da je židovska Biblija u vrijeme nastanka Novoga zavjeta bila zaokružena cjelina. To je samo dijelom točno, jer je veoma dug i složen proces nastanka te Biblije koji ni u Isusovo vrijeme još nije bio potpuno dovršen. Kršćani su se koristili Septuagintom, grčkim prijevodom hebrejske Biblije u kojoj su bile neke knjige što su nastale u židovskoj dijaspori, i to na grčkom jeziku (1 i 2 Mak, Jdt, Tob, Mudr, Bar, Sir). One su bile predmet spora između židova u Palestini i onih u dijaspori. Čini se da je na sinodi u Jamniji 90. p. Kr., na kojoj se židovstvo nastojalo stabilizirati nakon stradanja u židovsko-rimskom ratu, pitanje kanona još bilo otvoreno. U dugom vremenskom rasponu od prvih spisa do Biblije kao cjeline obično se kao prijelomno uzima vrijeme babilonskog sužanjstva (587-539 pr. Kr.). Prije sužanjstva sveti spisi su se čuvali i koristili u hramu, gdje su i prepisivani. No oni tada još nisu imali obvezujući karakter u narodu. Središnju ulogu u životu naroda tada je još igrao hram, a ne sveti spisi. U to vrijeme narod je Boga doživljavao u hramskom kultu i u živoj riječi svojih proroka, a ne toliko u pisanoj riječi.

Kad spisi postaju važniji od žive proročke riječi?

U vrijeme sužanjstva, kad više nije bilo hrama i hramskoga kulta, raste važnost svetih spisa, a nastaju i novi proročki spisi. Njima je u poganskom okruženju, u kojemu se Izrael nalazi, glavni cilj sačuvati i zaštititi vjeru u jednoga Boga Jahvu. Dok je do tada Izraelova vjera u jednoga Boga imala oblik štovanja (monolatrija), sad ona sve više poprima oblik borbenog monoteizma. Ipak s povratkom iz sužanjstva, to jest krajem 6. st. Izrael još nije imao svoju Bibliju, iako su postojali brojni pojedinačni spisi. Sad je bila velika potreba za cjelovitom svetom knjigom i zato je ubrzan taj proces prikupljanja i redigiranja postojećih spisa. S babilonskim sužanjstvo nastaje novi tip religije koji se obično zove ranim židovstvom, a obilježen je ne više živom riječi proroka, već pisanom riječju. Izraelova religija sve više se pretvara u religiju knjige koja potiskuje drugi plan potiskuje živu riječ proroka, koji zato gube na značenju.

Redigiranje Mojsijeva petoknjižja (Tore)

Osim spomenute potrebe za svetim knjigama, koje će biti temelj obnovljenog saveza s Bogom nakon povratka iz sužanjstva, potrebu redigiranja svetih spisa potaknula je i sve veća poplava novih spisa, često i sumnjiva sadržaja, prema kojima je trebalo zauzeti pravilan stav. Prorok Jeremija, i sam svjedok te nekontrolirane poplave novih spisa, jadikuje: „Kako možeš tvrditi: 'Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin!' Zaista, u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara“ (Jr 8,8). Pod vodstvom svećenika i „pisara“ Ezre, koji je „bio vješt Mojsijevu Zakonu, koji je dao Jahve, Bog Izraelov“ (Ezr 7,6), a kojega je perzijski kralj zadužio za uređenje pitanja židovske religije u Jeruzalemu, nastaje između 450. i 400. godine pr. Kr. intenzivan rad na konačnoj redakciji Mojsijeva petoknjižja (grč.: pentateuhos biblos = knjiga u pet svezaka: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva i Ponovljeni zakon).

Nastanak Knjige Mojsijeva zakona

U očima naroda to je bila „Knjiga Mojsijeva zakona što ga je Jahve dao Izraelu“ (Neh 8,1) ili jednostavno „Mojsijev zakon“ (Mal 3,22). Ezra je bio uvjeren da će stvaranjem knjige, koja će biti obvezujuća norma vjere i ponašanja, riješiti ne samo religiozna pitanja, već i društvene probleme, što su se pojavljivali u odnosima zajednice povratnika i onih židova koji su ostali u Jeruzalemu. Sadržaj nam otkriva kako su u tu knjigu ušle vrlo različite starije predaje, jer se tu smjenjuju tekstovi koji za Boga koriste isključivo naziv Jahve (Jahvist) s onima koji imaju isključivo ime Elohim (Elohist) te onima koji potječu iz svećeničkih krugova u hramu (Svećenički izvor), a nastajali su u različito vrijeme i na različitim mjestima.

Završni reci Ponovljenog zakona ujedno su završni komentar cijeloga Pentateuha. Oni nam otkrivaju kako redaktor svjesno zaokružuje tu cjelinu, ali otkriva i perspektivu daljnjeg rasta biblijskog kanona. Nazivajući svjesno Mojsija prorokom, sveti pisac već pravi uvod u novu zbirku proročkih knjiga, ali tvrdeći istodobno kako se „ne pojavi više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Jahve poznavao licem u lice“ (Pnz 34,11), on osigurava Pentateuhu posebno mjesto u životu naroda Izraela. On je uvijek ispred drugoga dijela Biblije (Proroci), a pogotovo ispred trećega (Spisi).

Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila